PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Ženski građanski kostim sastojao se od svilene košulje, preko koje se oblačio fistan („duga haljina presvučena u struku sa, uz tijelo pripijenim gornjim dijelom koji se zakopčavao nizom dugmadi“), jako nabrana suknja i dugi rukavi otvorenog ili zatvorenog tipa. Uopšte uzev, odjeća je promijenila siluetu srpske imućne žene. Gornji dio tijela postao je uzan, struk se „vratio“ na svoje prirodno mjesto, a od struka naniže bila je nabrana, vrlo široka suknja. Među novim modnim detaljima bili su i marama za grudi (fichu), kakve su na Zapadu nosile samo žene iz viših društvenih slojeva, svileni ženski pojas – bajader, kratki žaket sa izrazitim „čepkin“ rukavima, suknja, suncobran, lepeza, a zahvaljujući slikaru Urošu Kneževiću, na portretu Kleopatre Karađorđević, kada se 1855. godine udavala za Milana Petronijevića, vidimo prvi put novu nevjestinsku odjeću koju prekriva vijenac sa prozirnim bijelim velom. I nakit se u to vrijeme poručivao i uvozio sa zapada, ali su ga vrlo brzo i u Beogradu počeli izrađivati zlatari koji su pristizali iz Austrije i pomogli da se sredinom vijeka, već u potpunosti prate istorijski stilovi koji tada vladaju u Evropi. Zimi se preko odjeće nosila bunda od tamnog atlasa ili somota, postavljena i oivičena krznom. Žene su na glavi nosile plitak fes od crvene čoje sa kićankom od svilenih, zlatnih ili srebrnih niti. Starije žene nosile su preko fesa maramu, što jasno vidimo na portretu Jelene Karađorđević, kneževe majke, koju je slikao 1841. godine Jovan Popović. Ipak, pravo i privilegiju na ovakvu vrstu odjevanja u ustavobraniteljskoj Kneževini Srbiji imale su samo žene iz najbogatijih gradskih, odnosno činovničkih, trgovačkih i zanatlijskih porodica. Naročito je to bilo karakteristično za novu prestonicu - Beograd, u kojoj su još paralelno egzistirali različiti kulturni sistemi: zatečeni turski i grčko-cincarski, jevrejski, patrijarhalni srpski i novoprodirući elementi evropske civilizacije. Tako su se, iako nijesu prednjačile u pronošenju nove mode, oblačile i ćerke kneza Aleksandra. Ženska odjeća tog vremena simbolizovala je građansko društvo, a s obzirom na to da su je kao „fiksirani obrazac“ nosili svi bogati slojevi društva, od vladarskog do trgovačkih i zanatskih, postignut je određeni stepen uniformnosti i jednakosti, te su njene osnovne funkcije bile davanje identiteta i stvaranja „osjećanja integriteta građanskog društva u nastajanju“. Žena u građanskom kostimu slala je svojoj okolini dvostruku poruku: prvu, da ona nije prinuđena da radi kako bi obejezbedila sopstvenu egzistenciju, već je posvećena svojoj porodici, kući i reprezentovanju muža i drugu, da ona svojom odjećom i nakitom omogućava svome mužu (ili ocu) da pokaže svoje bogatstvo, položaj i moć. Jedina razlika u odjeći djevojaka i udatih žena bila je u boji (mlađe žene su nosile nešto svjetliju odjeću, a starije tamniju) i uskom povezu od marame tamne boje (šamije) kojom su starije obavijale fes.
Iako su se balovi i slična okupljanja beogradske političke i kulturne elite počeli održavati, još od februara 1838. godine, kneginja Persida je, kao prva dama ustavobraniteljske Srbije počela tek od 1850. godine da okuplja elitu, ali ne na balovima, već na veoma lijepim umjetničkim posijelima, najčešće u samom Dvoru. Obrazlagala je da to čini „radi izobraženija i uveselenija svoje djece“. Svakako da politički ambiciozna kneginja nije imala na umu samo učenje i uveseljavanje svoje djece, već podizanje ukupnog kulturnog i političkog nivoa Dvora, njegovu evropeizaciju i dopadljivost pred gostima ne samo iz srpskog najvišeg društva, već i pred stranim gostima (konzulima, putopiscima, umjetnicima izvan Srbije i sl.). Posijela su održavana dva puta sedmično, a njima je, kao ceremonijal-majstor, gotovo uvijek rukovodio Dubrovčanin Matija Ban (1818-1903), književnik, diplomata i – kratko vrijeme – vaspitač kneževih kćeri i učitelj kneževića Petra. Posijelima su obavezno prisustvovale kneževe kćeri, sestra Mašinka (1823-1898), tada već udata za oficira Jovana Lukačevića (1812-1876), Katica (Bogićević) Danilović i njen suprug, knežev prvi ađutant Milan Danilović (kojima su knez i kneginja kumovali i krstili sve troje djece). Katica, praunuka vojvode iz Prvog ustanka Ante Bogićevića i najbliža srodnica Tomanije i Anke Obrenović (s kojima je održavala neprestane i prisne veze iako su ove bile u izgnanstvu), u to vrijeme već je završila Licej u Beogradu, u klasi profesora Konstantina Brankovića (1814-1865). Govorila je francuski i svirala pred gostima na klaviru, harfi i gitari. Kneginja je, pozivanjem na posijela i otvorene pristalice Obrenovića, nastojala da zadobije političke poene i stavi do znanja političarima da nema predrasuda ni prema kome. Sama Katica je zvanicama vrlo često govorila priče iz grčke mitologije, opisivala antičke filozofe i njihove ideje, zanimljivosti iz grčke i rimske istorije. Sa zanosom je recitovala francuske pjesnike romantičare. Među odraslima je, zapazili su savremenici, izazivala divljenje, a među djecom užasnu dosadu, da su „ prekrštali nogice i mlatarali ručicama’’.
(NASTAVIĆE SE)